Posljednje proljeće

Nije htjela razmisljat o tome. Upalila je liniju. Nasla stanicu, neka bezveze, svirao je "Wicked game".
Imala je osjecaj da joj dan polako propada. Otisla se umiti. Pogledala se u ogledalo.
"Ne gledaj me!"-izderala se na njega.
Okrenula se i preko ramena pogledala ogledalo, odraz ju je i dalje gledao.
Zalupila je vratima. Stan joj nije pruzo nikakvu utjehu.
Vratila se na prozor. Zrak je mirisao po nadolazecoj jeseni.
"Zbogom."-rekla je sama sebi.
Dvadeset godina... Vise nije bila mlada koliko je zeljela biti. Sve manje vremena da ostvari svoje snove, i nikoga s kime bi ih ostvarila. Neki bi joj rekli da je premlada, njoj nije bilo vazno, ona je trebala nekoga, njega...
Tad joj je stigla poruka. On.
"Od kad sam se probudio imam neki los osjecaj. Kao da ce se nesto lose dogoditi. Nemoj napraviti neku glupost."
Prvo joj je kroz glavu proslo: "Kako je znao?"
Slijedece sto joj je proslo glavom bilo je: "Prekasno..."

Netko je pokucao na vrata. trgnula se. Ruke su joj drhtale i nespretno je otresla pepeo cigarete koja kao da je samo cekala ovu priliku da joj pobjegne iz ruke. I obrusila se prema zemlji, zaigrano odskocila nekoliko puta i kotrljala se kolnikom dok ju jedan od prolaznika nije, iduci svojim putem, nagazio.
"Evo."-rekla je.
Usput je pogledala na sat, bilo je 14:13.
"Kad prije?"-proslo joj je glavom.
Na vratima je bila susjeda.
"Vratili ste se."
Lice joj je jos uvijek bilo nateceno.
"Spremila sam vam stvari."
Susjeda je i dalje sutila.
"Trebali bi otici."
Pruzila joj je torbe sa njenim stvarima.
"Vise nista ne mogu uciniti za vas."
"Zbogom."-rekla joj je i zatvorila vrata.
To je bilo to. Bilo je gotovo.
"Nisam se trebala mjesat."
Vratila se na prozor. Susjeda je izasla iz zgrade vukuci torbe.
"Mozda bi joj trebala pomoci... Mozda ipak ne..."

Nadala se da ce doci oprostit se sa njom, da joj da priliku da makar u zadnji tren proba ispraviti stvari.
Pogledavala je cijelo vrijeme, na autobusnoj postaji, dok je cekala, hoce li doci.
I sjela je u autobus, u njemu su bili mnogi studenti poput nje. No za razliku od nje sretniji sto odlaze.
I nije htjela otici, a da ga ne vidi, ali autobus je vec kretao.
Gledala je kroz prozor, dok su joj posljednji traćci nade nestajali. Nije ga vidjela. Cesto se je pitala, ali nikad njega, je li dosao, je li bio tamo?
Jedino sto je primjetila je bila sjenka između dvaju stupova koji drze svod na autobusnoj postaji, i sjetila se njegovih rijeci:
"Uvijek sam s tobom. Ja sam sjena koja te cuva..."

Sjedila je u tisini pokusavajuci ne razmisljat. Nije joj se dalo nista raditi pa kad je dogorjela prva zapalila je sljedecu cigaretu.
Sunce se odavno popelo visoko na nebu. Rane na nogama su je boljele, ali je ipak ustala, uzela cigaretu i salicu i prisla prozoru.
Gledala je ljude kako prolaze, svi su zurili svojim smjerom. Povukla je dim i otresla pepeo koji se rasprsio u zraku i plovio na nevidljivom povjetarcu.
"Glupa retrospekcija."-rekla je.
"Zasto stalno mislim na njega?"
Ali znala je odgovor. Trebala je nekoga da je slusa. Da sjedne s njom i pokusa ju razumjeti, shvatiti sto je muci, sto je pokrece.
Trebala je ljubavnika, prijatelja, brata. Sve u jednoj osobi, a to je bio on.
Znala je da ce jednom morat otici, to se nije moglo promjeniti, samo nije htjela da se tako rastanu, da ode prije no sto mu se ispricala, popravila neke stvari.
A onda je dosao dan odlaska.
"Danas odlazim..."-poslala mu je poruku.
"Znam."-bio je odgovor.

Voljela je zvuk zari kako pocketa kad uvlaci dim. Drugih se razloga zasto je pocela pusiti nije sjecala, ostao je samo ovaj.
Nakon par minuta provrila je voda, ukuhala je kavu i nasula si u soljicu. Kuhinju je ispunio miris kave. I dok je srkala prvi gutljaj kave zakljucila je da ju nije dovoljno zasecerila. Sjela je za stol dok joj je u ruci dogorjevala cigareta, otresla je pepeo u pepeljaru i nastavila listati biljeznicom.
Procitala bi pokoju pjesmu ili tekst u nadi da ce je oraspoloziti, ali sve u pjesme bile tuzne, a tekstovi su joj samo otkrivali sto je izgubila. Sto je ostavila iza sebe, i onda je bas okrenula na jednu pjesmu:

I odlazis,
Znam da nije zauvijek,
Znam i da me ne volis,
Pa se pitam ima li razlike.

Spavas, negdje
u mjestu koje prvi put vidis,
tu si nitko,
ovdje te ipak netko voli.

Ipak odlazis....

Tuzno se osmjehnula istini u pjesmi koju joj je napisao prije vise od godinu dana, kao da je znao.
Zatvorila je biljeznicu i ostavila ju na stolu. I zakljucila:
"Danas je kava bila pregorka."

Htjela mu je ispricati kako zora svice sa njenog novog prozora i kako mirise hladno jutro. Reci mu da ce se vratiti i da to javi svima, ali da nikome ne kaze da je zarezala zapesce jednom previse i da rana sporo zacjeljiva.
"Nikad ti nisam rekla"-mislila je "cini se da necu ni imati priliku."-razocarano se nasmijala.
Izdigla je glavu sa jastuka i prstom pokusala na njemu nacrtat usne, no svi su se oblici deformirali, ali ipak poljubila je obrise i osjetila sol na jastucnici.
"Znas da precesto placem u zadnje vrijeme? Ne, nitko ne zna. Osim tebe."-rekla je jastuku. Ali on nije odgovorio.
Ustala se polako i pogledala razbacane stvari iz torbe koje je srusila sa kreveta na pod. Za oko joj je zapela izguzvana stara biljeznica. Podigla ju je i otvorila. Listala je kroz stare tekstove i pokoju Kristijanovu pjesmu. Rijeci su joj prolazile kraj ociju, samo je dvije zapamtila: Jutarnja kava.
"Zasto ne?"-upitala se. Otisla je u kuhinju i stavila vodu da kuha. Nakon toga je iz jedne ladice ivadila pepeljaru i zapalila cigaretu.

Panicno ga je trazila. Ustala se iz kreveta, gledala gdje je.
A onda se sjetila i to ju je pogodilo jos vise, izgubila ga je prije nekoliko mjeseci.
Bacila se ponovo na krevet i naslonila suze na jastuk. Vrijeme je teklo. Tihi otkucaji sata su odzvanjali u tisini sobe.
Prisjecala se sto se nakon toga dogodilo. Prisao joj je i rekao da moraju pricati, ona je panicnim glasom odgovarala , pokusala pobjeci. Pustio ju je neka ide. I oprostio joj. Ali nikad zaboravio.
Radije bi da joj nije oprostio, da vise nikad nisu pricali, da ju je mrzio. Ovako je zaprljala njegovu ljubav, a i svoju. Njena ljubav bila je kajanje, a njegova prezir, znala je to, osjetila bi to kad bi ju pogledao.
Voljela bi da zna da se je promjenila, ali kako ce znati kada mu nitko ne moze reci da svaki put obori glavu kad se nasmije nekoj njegovoj sali koje se s vremena na vrijeme sjeti.

Pogledao me je i pozdravio, ali nije mi prisao. Jer kako god bi netko otisao netko drugi bi se ubacio i stalno je bio okruzen sa minimalno dvoje ljudi koji su mu, kako sam kasnije saznala, pricali svoje ljubavne probleme i slicno, ipak je bilo valentinovo. Ne znam koliko je bilo proslo kad ih se napokon rijesio, a ja sam ga cijelo to vrijeme cekala.
Kad ih se rijesio prosao je pokraj mene, ne znam je li ista rekao, i izasao van.
Nisam znala sto da mislim...
Pogrijesila sam, priznajem... Bila sam s drugim. Kad se vratio unutra..."
Legla je na bok i zasutila, uzela jastuk i sakrila njime glavu, grleci ga, stezuci ga. Nogama je gurala stvari, koje je istresla iz torbe, koje su joj sada smetale. Pustila je jastuk i posegnula rukama prema vratu trazeci lancic. Pokusavajuci napipati privjesak kojeg je dobila zajedno sa lancicem od Kristijana. Jedan keltski krizic sa zelenim kamenom u njemu.
Nije ga bilo.

To ne bi bio problem da on nije bio u obicnoj majici, dok sam ja bila obucena za u grad, u jakni, i cekala prijateljice da krenemo. Kad je doslo vrijeme da krenemo ja sam ga poljubila. Nas prvi poljubac...
Uopce nije kao u filmovima, onako dugacak, strasan, kao kad se dvije zaljubljene osobe nakon dugo vremena ponovo srecu.
Bio je bas suprotno, kratak i ukocen, poljubac dviju osoba koje se toliko vole da se boje jedno drugoga. Taj bjedni, skrti poljubac nam je znacio sve. I ja sam morala ici...
To mi je bila mana. Kazu da sve sto je dobro se isplati cekati, ja to nikad nisam znala.
Taj mjesec je slomio ruku, kasnije se salio da za svako dobro neko zlo.
Ta mu godina nije bila bas najbolja. No, doci cemo do toga.
A onda tocno na valentinovo usljedila je jos jedna rođendanska zabava.
Kao sto sam rekla strpljenje mi nije bila vrlina. Jos sam kasnila na zabavu. Kad sam dosla on je sjedio i pricao sa nekim ljudima.

A ja sam sjedila za stolom i razmisljala. Glupo je kad razmislis, sjedili smo pet metara cjedno od drugog i razmisljali o onom drugom.
Kao sto sam rekla, razmisljela sam o njemu, brinula sam se zapravo,izgledao je kao da mu je netko umro. Mozda usporedba nije na mjestu. Ali tad se jednostavno sve promjenilo u meni. Kao da su neki djelovi mene napokon nasli svoje mjesto. Mislim da sam tad shvatila kako je osjecati nesto dublje za nekoga. A najgore od svega je bilo to sto nisam znala kako da mu to kazem. Nisam poznavala te rijeci. 'Volim te' - nije postojalo u mom rijecniku, ni u mom zivotu. Do tad sam znala samo za dodir, u tome i je bio problem. On nikada nije bio dovoljno blizu i ja sam pokusavala tuđim dodirima nadoknaditi nedostatak njegovih.
Tako su mi prolazili vikendi. Dok pocetkom prvog mjeseca bili na rođendanskoj zabavi dvojice nasih prijatelja. Ja sam bila izgubila nausnicu i to mi je bilo krivo, a on je stajao vani, pravio mi drustvo.